Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi, izbrisati je da
ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise
ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a
ni cistog zivota.
Uspomene i sjecanje me najvise jebu. Da nije njih, poslije ovih 12
godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i stedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko Svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam pozurio da ga
javim staroj raji sirom Svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se
poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zakljucio da bi bilo najbolje da im svima kazem da ih vise necu zvat sa onog starog broja nego sa novog.
Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to sto nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.
Jebe me i to sto sam ters. Sve mi smeta. Jebe me sto mi je zena, kako je
starija, sve slicnija svojoj mami.
Jebe me sto mi djeca nece u Bosnu. Kazu radije bi na Havaje, dosadno im
u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i
Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrosio silne pare i jebe me i to
jer sam mogao mirno zivjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug. Jebe me i to sto mi nije zao para, a kad mi nije zao, vidim da cu jos dugo, ostati samo "skoro Amerikanac".
Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle
sam. Zato najradije sutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vrucina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaze ne idem vec
godinama.
Od kad su zabranili pusenje u restoranima, jedem samo kuci. Jebe me sto
ne mogu pusiti gdje ja hocu, a jebu me i cigare od kojih sve teze disem.
Jebe me americka unutrasnja i vanjska politika. Jebu me americki
predsednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.
Jebe me americka televizija, americki filmovi, a jebu me i nasi novi
filmovi koji su svi kao, ono, poucni.
Kad mi je tesko i kad mi se skup, idem trosit pare - kupovat. Tako se
ovdje prazni. Jebe me to sto ne znam drugaciji nacin da se ispraznim, osim da kupujem. Jebe me sto vise ne pisem i sto nemam motiva. Jebe me sto osjecam da sam postao glup i sto mislim da prije nisam bio. Mozda me to najvise jebe.
Svoj stav vise nemam. Izvlacim iz sjecanja ono sto mi odgovara pa pravim neke teze i zakljucke.
Jebe me rat u Bosni. Jebu me price iz tog rata. Jebu me Srbi, Hrvati i
Muslimani, oni sadasnji i prosli.
Jebu me price o herojima, lopovima i politicarima iz tog rata. Jebe me
rat, a sad me jebe i mir. Jebe me sto nista nije kao prije, sto ni ja nisam
kao prije, sto mi nismo kao prije i jebe me to nije.
Buducnost, sadasnjost i proslost me opako jebu. Gdje cu biti za godinu
ili 5, pojma nemam. Jebe me sto ne znam gdje bi. Jebe me sto mi se ne ide nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadasnjost me razvaljuje, pomijesana sa prosloscu, a ova buducnost ceka iza coska da prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kucu. Na silu priveo dvojicu da mi u
lice kazu kako im se kuca svidja. U novoj kuci imam i novi broj telefona. Dosad me jos niko nije zvao, ali sigurno hoce. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kazu: ovo je vas sretan dan, hocete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi sto sve znaju, pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi TV ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me spijuniranje svega sto se krece i zivi, a tek da misli... Doduse jebu me i veliki racuni za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapisu na komadic papira.
Jebe me i to sto svakom Amerikancu moram objasnjavati da su kod nas
bolnice i skole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode.
Jebe me sto mi ne vjeruju kad im pricam o uspomenama. Toliko su lijepe
da je u njih i tesko povjerovati.
Jebe me i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam vise
ni sam. Jebe me nesvjesna laz i svjesna istina. Jebu me bivsi gradjani i
sadasnji papci. Jebu me njihove zivotne price i istorije. Jebe me
prostor bivse Jugoslavije sa kojih su ti dosli. Jebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.
Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemacka bez marke i Italija bez
lire i ponte Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje ce uskoro u tu Evropu. Jebe me Prag sa svim nasim izbjeglicama u njemu. Jebe me sto Madjarska i dalje nema mora. Fudbal vise ne znam gledati. Jebe me doasadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.
Jebu me Americki Jevreji, koji rodjenu majku stavljaju na market za
dolar. Ili malo vise. A i manje. Jebu me i americki krscani, gdje se svaki
grijeh oprasta za 99 centi ili 3 za dva dolara. Jebu me i americki muslimani sto se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte svih vrsta sa obaveznim vozacima motora Harly cija se inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara njihovih prdavaca. Jebu me i njihove istetovirane glupace na zadnjim sjedistima.
Jebu me i auto dileri u bijelim kosuljama i sa velikim znojnim flekama
ispod pazuha. Americko skolstvo me pravo jebe sa djecom koja uce 6 predmeta cijelu godinu, od kojih cak tri biraju po zelji.
To sto je Zenica imala 3 pozorista i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u
Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorista, a kladim se u
milion dolara da na ulici nikad niko nije cuo za covjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes. Jebu me i americki homlesi, koje tinejdjeri
ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici. Jebe me i americko pravosudje, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to sto me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osudjivan, pa ih se jebe sto i ne govorim engleski. Jebe me sto nema Boema. Jebu me i rap i djez i bluz.
Narkomani svih vrsta me pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori,
koji ce ti do kraja zivota drzat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti
naplacivali slijedecih 100 godina. Jebe me americki lazni moral i sto
k'o covjek ne mogu vidjet' zenske gole sise na televiziji.
Jebe me sto moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave.
Jebe me ta pila i te sise, Svjedno je.
Jebe me mafija, jer je vise nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa
laptopima u ruci, a ne sa pistoljima.,Jeb'o Ameriku bez mafije.
Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i prica o
Americi kao zemlji gdje mozes uspjeti.
Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja
sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takodje bio rasista. Rasizam je
nasljedan, a i to me jebe.
Jebe me prica o nasim kamiondjijama sto mlate lovu i pisaju u boce od
gatorada. Jebe me i prica o jednom nasem sto je bez prekida radio 72
sata pa onda pao u nesvijest.
Jebu me ovi nasi sto hodaju u trenerkama i sto voze Fordove Mustange.
Jebu me i njihovi roditelji, sto ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6
mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.
Jebu me bosanska djeca sto izmedju sebe pricaju engleski, bez akcenta.
To sto sam ja volio Selimovica me pravo jebe kao i to sto znam napamet puno toga sto je on napisao. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne
bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa
nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota. Dave se i osporavaju neprestan
NA GROBU PRVE LJUBAVI
I
Plači srce moje plači
I uzdisi cijelog vijeka,
Jer Tvog zlata nema vise
Na pendzeru, da Te čeka.
Da Ti slatko s njega tepa,
Kad kraj njena dvora prodjes,
Da tuguje i uzdise,
Kad od kuće u svijet podjes.
Da Ti zlatan jagluk dade
I dva prama zlatnih kosa,
Sto od sebe miris daju
Ljepsi nego amber-rosa
Plači srce plači
Al' najvise u večere,
Kad si miloj odlazilo
U djul bascu pod pendzere.
I s´ njom cijelu noćcu bdio,
Milov´o je i ljubio
Sve dok zora ne zabijeli
I silom nas ne odijeli.
II
Oh, kako sam sretan bio
Dok me Tvoje oko grija
I dok mi se sa prozora
K´o kumrija slatko smija
Oh, kako sam sretan bio
Dok sam Tvoje usne slus´o,
Kako sapću: " Ja Te Ljubim
Zlato moje, moja duso!"
Oh, kako sam sretan bio
Dok Ti grlih stasić viti,
I dok slusah slatke riječi:
"Vjerna ću Ti, dragi, biti!"
A kako se s´ tuge, jada
Sada pelen-suze rune
I padaju na grob hladni
Gdje mi dusa, duse trune.
III
Jel´ Ti tamna crna raka,
Jel´Ti tesko snosit čamu ?
Jesil´mi se svikla gledat
Oko sebe u mrak tamu ?
Ljubila si svjetlost sunca
I mjeseca blijedu zraku,
Prezirala mrak i tamu,
A sad lezis tu u mraku.
Voljela si pjesme, kolo
I majčine tople grudi,
A sad rano, biser-grano,
Kao cvijetak trunes tudi.
A ja plačem vis´ Tvog groba
I sazivam ime Tvoje,
A u grudi rasplakano
Cijepa mi se srce moje.
IV
Da mi srce jad ne mori
Bol grudi ne para,
Ja bih rek´o, da ni eden
Nema takvih čara,
Kao ovo tiho groblje
Puno behar cvijeća,
Puno pjesme i mirisa
S´ procvalog drveća
Da iz oka čemer-suze
Niz lice ne teku,
Ja bih rek´o nikad sretni
Neću bit´ u vijeku.
Kao sada na Tvom grobu,
Na mekanoj travi,
Dok za Tobom suze lijem
Moj zumbule plavi.
Jer kad vidim behar, cvijeće
Oko humke Tvoje,
I kad čujem tihu pjesmu
Sa grančice koje,
Čini mi se, da sam, duso,
U bostanu Tvome,
A Te pjesme Ti da pjevas
Meni, dragom, svome,
A suzice, da su rosa
Sa zelenih grana,
Ili biser s´pokidanih
Tvojije djerdana.
Pa i ako ziće moje
Gledeć humku zebe
Ja bih ipak ovdje bio
Vječno pokraj Tebe.
Biblioteka
Iznad glave začuješ zvižduk, pa prođu dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Čekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, riječ je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori nečije lijepo uređeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog čaršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i još brže nestane puštajući da vjetar raznosi pepelne listiće nad gradom, ti znaš da je upravo izgorjela nečija kućna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.
U svakoj privatnoj biblioteci najviše je nepročitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlačile. Takvu knjigu dodiruješ često prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, pročitaš dva-tri reda i vraćaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gađenjem. Često si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji način, ali nikada nisi imao načina to učiniti. Ona je ostajala kao čudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja će se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i nepročitane knjige opteretit će te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ćeš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.
Manje je knjiga kojima se nisi vraćao od djetinjstva. One su te podsjećale na doba kada još nisi naučio preskakati stranice i čitati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno pročitao u životu. Sve dobre dječje priče imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa naučiti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu "Mrtvi" Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da plačeš.
Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ćeš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put čitao, neprestano bi odgađao kraj. Kasnije su te uzbuđivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ćeš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome će to kasnije zvučati patetično, ali će za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.
S gašenjem iluzije o kućnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Već u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grčka riječ, obična kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slučajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za čašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zločincima zbog kojih Varšave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva više nema. A i ako ih bude, tada u njima žive ljudi koji se u doba najvećeg mira pripremaju za evakuaciju, već spremni da se odreknu svojih knjiga.
U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je već izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je tražiti. Oni opterećuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posuđene knjige uredno vraćaš, poklonjene pokušavaš izbjeći ili izgubiti, a napisane šalješ prijateljima koji žive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen može progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.
Sve zapaljene kućne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamćene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konačni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveučilišne knjižnice, slavne Vijećnice, čije su knjige gorjele cijeli dan i noć. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, točno prije godinu dana. Možda baš istog datuma kad ti ovo čitaš. Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah.